TAR

Prvi i najveći utisak ovog filma je da se Cate Blanchett izvesno smeši treći Oskar, ili u najmanju ruku osma nominacija za ovu nagradu. Moram da priznam da sam se (u svojim mislima) ogrešila o ovu glumicu, verujući da (pre)veliki udeo u njenom uspehu ima njena neverovatna lepota i vanvremenska urođena elegancija, a ipak manje glumačko umeće. Ako postoji iko ko je imao slične sumnje, posle ovog filma biće raspršene jer trud, talenat i znanje koje "maestra" Blanchett ovde demonstrira su zaista na jednom neverovatnom nivou.

Sad kad smo pohvalili glavnu glumicu, vreme je da se osvrnemo na autora (scenaristu i reditelja) ovog filma Todda Fielda, koji je uspeo da uradi najgori mogući posao u datim okolnostima i da od jednog potencijalnog remek dela napravi katastrofalno loš film. Sastojci koje je imao su na papiru vrhunski - intrigantna priča o Lidiji Tar, fiktivnoj svetski poznatoj dirigentkinji berlinske filharmonije, uz to aktuelna i relevantna (u svetlu #metoo narativa,  teme rodne ravnopravnosti, kritike cancel kulture itd), atraktivni i visokoestetizovani svet visoke kulture/umetnosti i svetske elite koja u njemu raskošno živi, plus očigledno sasvim solidan budžet i naravno glumačka zvezda iz snova. Od ovih elemenata sa ogromnim potencijalom, on je napravio dosadan i zapravo besmislen film, scenaristički potpuno promašen, a rediteljski traljav i površan. Čini mi se da je Field imao ideju da napravi jedan "evropski" film (ne samo izborom glavne lokacije - Berlina i angažovanjem nekolicine dobrih evropskih glumaca), u smislu atmosfere (donekle uspeo) ali još više "dubine" što mu apsolutno nije pošlo za rukom. Tako, umesto tanane psihološke priče imamo nejasno, traljavo razrađeno i površno pripovedanje, zadržavanje na nebitnom a preskakanje/podrazumevanje bitnog, lišeno suštinske motivacije i dubljeg smisla. Ovo je zaista šteta jer su u mnogim trenucima filma postojali elementi koji su se mogli razviti i produbiti u odličnom pravcu, bilo da je to adresiranje fenomena moći, manipulacije i surove konkurencije u svetu vrhunske umetnosti, ili da je to pitanje međuljudskih odnosa, pre svega romantičnih, posmatranih kroz prizmu dominantno ženskog (i lezbejskog) okruženja, ili pak studija ljudske ambicije, (ne)ispunjenih snova i iskompleksiranosti koja truje i najgenijalniji talenat. Svaka od ovih priča mogla je biti odličan film za sebe, ali ovde su samo natrpane, nevešto isprepletane i konfuzno (ne)razrešene. MALI SPOJLER ALERT! Daleko najveći problem je to što je zbog scenarističke nekompetentnosti gledaocu do kraja nejasno da li glavna junkanija uopšte snosi krivicu (i ako da, za šta tačno i u kojoj meri?), a time i da li njen epski "pad" od početka do kraja filma predstavlja zasluženu kaznu ili je (bar donekle) nepravda koja je zadesila (zato što je žena)? Ovo pitanje je više od pukog "nije mi jasno šta se desilo", već predstavlja ozbiljan potencijalan sociološko-ideološki problem. Osim ovih suštinskih promšaja, tu je i nekolicina sitnih ali izuzetno iritantnih momenata, kao recimo dijaloška scena u kojoj sredovečna žena sa doktoratom Harvarda, koja btw živi i radi u Berlinu, doslovno nije čula za Klaru Cetkin niti zna da je 8. mart Dan žena. Opet naglašavam, najveća šteta koju ovaj film potencijalno nanosi je neprecizno i traljavo izneta hipoteza da su "i žene zlostavljačice" i da #metoo priča nije rezervisana samo za muškarce na poziciji moći. Dodatno je loše što je ta žena gej osoba, eksponirana u muškobanjastom duhu (nosi muška odela, za svoju ćerku govori da joj je "tata" itd), što je sve jedan dosta problematičan način razmišljanja, koji nekako uspeva da istovremeno uvredi i muškarce i žene i LGBT zajednicu, dok nominalno preispituje (i kritikuje) površnost aktuelnog genZ pristupa u kome se navodno kenseluje čak i Bach zbog svog odnosa prema ženama. 

Ipak neću preporučiti da se ovaj film ne gleda - prvi razlog je pomenuta Cate Blanchett naravno, a drugi art direkcija i fotografija koje su potpuni praznik za oči, pogotovo za ljubitelje berlinskih enterijera i eksterijera, poršea i vrhunske mode a la Annie Liebowitz. Jedan zaista neobičan primer filma kako (uglavnom) ne treba i (u ponečemu) treba.

Film je kod nas za sad dostupan u sivoj zoni, ne znam da li će ga biti u bioskopima.

 


Comments

Popular Posts